beats by dre cheap

Nacisticki NLO, mit ili istina?

 


Nacistički NLO-i, mit ili istina
- izbor iz internetskih članaka -

Znak letačke postrojbe


2. Početak: okultistička društva

Koliko sam posjetivši brojne internetske stranice dospio istražiti, zaključio sam da onaj mistični dio priče o nacističkim "letećim tanjurima" počinje 1870. godine kad je britanski spisatelj Edward Bulwer-Lytton u znanstveno-fantastičnoj noveli "The Power of the Coming Race" pisao o tajanstvenoj rasi "Vril" koja živi duboko ispod zemljine površine. Ta novela je ubrzo postala vrlo popularna, tako da su brojna okultistička društva iz nje crpila zamisli za svoje djelovanje. Okultistička društva su posebno s krajem prvog svjetskog rata postala popularna u zemljama koje su iz tog rata izašle kao gubitnice. To se naravno, prije svega odnosi na Njemačku.

Među utjecajnijim okultističkim udrugama su bila društva "Thule" i "Vril" čija povijest ide uporedo. Ta društva su zastupala tvrdnju da su uz pomoć grupe medija na čelu s Marie Orsitsch (Marija Oršić) iz Beča (otac iz Zagreba), uspostavili telepatski kontakt sa civilizacijom Arijevaca koja živi na planetu blizu zvijezde Aldebaran, udaljenoj 68 svjetlosnih godina od Zemlje. Pripadnici te civilizacije su po njima došli na Zemlju u doba prije procvata Sumerske kulture i nazvani su Vril (sumerski Vri-ll - kao Bog) i koji žive u središtu Zemlje.


Edward Bulwer-Lytton
(1803. - 1973.)


"Thule" i "Vril" mediji

Okultno društvo "Vril" (tzv. "Svijetla loža") je steklo daleko veći utjecaj i priskrbilo novčane doprinose, od vrlo slične, ali na određeni  način suparničke udruge "Thule". Pripadnici društva "Vril" su zastupali vjerovanje da će uz pomoć rase nadljudi koja živi duboko u utrobi Zemlje, zvanoj Vril, pretvoriti vlastitu rasu u superiornu. Tvrdili su da su sa tim nadljudima u utrobi Zemlje "komunicirali" posebnim metodama koncentracije i cijelim sustavom unutarnje tjelovježbe. Bili su uvjereni da će se svijet promijeniti, a da će "gospodari" izroniti iz središta Zemlje, te da će ukoliko ne uspostave savez s njima i oni zapasti u ropstvo. Temeljna zadaća ovog društva kojem su pripadali Hitler i njegov osobni liječnik dr. Morell, Rosenberg, Himmler, i Goring, bilo je istražiti podrijetlo arijske rase i provoditi vježbe koncentracije kako bi se probudile sile Vril-a. Držali su i da se energija Vril može dobiti iz "Crnog sunca", velike lopte "primarne tvari", koja navodno postoji u središtu Zemlje i daje svjetlo Vril rasi. Društvo "Vril" je zastupalo stav da su oni izvorni biološki nasljednici "Crnog sunca".

Društvo "Vril" je ustvrdilo da je uspjelo uspostaviti kontakt s vođama rase Vril, koji su u tajnosti započeli suradnju njemačkim znanstvenicima kasnih 1920-ih. Hitler je slao timove speleologa u pećine i rudnike širom svijeta u potrazi za rasom Vril. Stoga su organizirali 1938. jednu, a moguće i više misija u tibetanske pećine. Nacisti su također istraživali i Antarktik tijekom 1937. i 1938. godine u potrazi za pećinama Južnog pola i navodno su tu imali uspjeha. Neki izvori zastupaju da su baš tu nacisti uspostavili kontakt s "nadljudima" koji su živjeli u "Duginom gradu".

U svojoj kontroverznoj prezentaciji knjige "NLO - tajne Trećeg Reicha, autor Vladimir Terziski povezuje vanzemaljce i njemačka tajna društva poput "Templehoff", "Thule, "Vril" i "Crno Sunce". Spominje "izvanzemaljsku rasu učitelja", koja je u tajnosti surađivala s pojedinim nacističkim znanstvenicima krajem 1920-tih u podzemnim postajama gdje su ih upoznavali sa svojim konceptima filozofskog, kulturalnog i tehnološkog napretka (tzv. "Dugina zavjera ili zavjera duge"). Terziski navodi da su nacisti su uz pomoć vanzemaljske inteligencije ovladali antigravitacijskim svemirskim letom.

Okultistička društva "Thule" i "Vril" su zajednički, temeljem slika dobivenih iz telepatske veze sa rasom "Vril", 1922. godine navodno dala izraditi prvi prototip letećeg diska. Radilo se o "Schumann-ovom levitatoru". Glavni disk je imao osam metara, a na njemu se nalazio šest metarski disk, ispod kojega sedam metarski. Sva tri diska su u sredini imala otvor od  1,8 m u kojem se nalazio 2,40 m visok pogon. Ispod diskova nalazilo se tijelo konusnog oblika, a kroz cijelu letjelicu protezalo se stabilizacijsko njihalo pričvršćeno o strop. Gornji i donji disk su rotirali u suprotnim smjerovima stvarajući pri tom rotirajuće elektromagnetsko polje. Ovaj prototip je kasnije rastavljen i pohranjen u tvornici u gradu Augsburgu, kasnije poznatijoj kao "Messerschmidt".


Prvi "Thule-Vril" leteći disk

3. Njemački "leteći tanjuri"

SS E-IV (Entwicklungsstelle 4 - odnosno jedinica za razvoj SS-ovskog okultnog reda "Crno Sunce"), navodno je 1939. godine razvila elektromagnetski gravitacijski motor koji je poboljšao Hans Coler-ov stroj na tzv. slobodnu energiju, a koju u svojim radovima spominje i Nikola Tesla (Free Energy), pretvorivši ga u energetski pretvarač. Kasnije su ga navodno uparili sa Van De Graaf-ovim generatorom i Marconi-jevim vrtložnim dinamom (sferični spremnik od merkurija i žive) kako bi proizveli rotirajuće elektromagnetsko polje velike snage koje je reduciralo masu i utjecalo na gravitaciju. Taj pogon, "Tachyonator 7", je navodno napravila je tvrtka "Thule Triebwerk" i postavila ga je u za to posebno napravljen disk.



Pogonski stroj "Tachyonator 7"


"Haunebu 1" (presjek - unutrašnjost)

Izvori opisuju postojanje većeg broj prototipova i podtipova tih letjelica. Nazivi su uglavnom bili: "RFZ" (Rund Flug Zeuge Discs 1-6) i "Vril" 1-11 i na kraju "Haunebu" 1-4. Može se reći da kod autora stranica o tim letjelicama vlada poprilična zbrka. Pojedini tipovi i podtipovi letjelica su kod različitih autora različito razvrstani.

- "RFZ" i "Vril" leteći diskovi

U ljeto 1934. Viktor Schauberger ( izučavao je sila koje nastaju tijekom protjecanja vode) se pridružio organizacijama "Thule" i "Vril" na poslovima vezanim uz razvoj letećih strojeva. Ubrzo je kako tvrde izvori, pod vodstvom dr. Schumann-a izveden prvi pokusni let "RFZ 1", sagrađen u tvornici "Arado" u Brandenburgu. U svom prvom i jedinom letu postigao je visinu od 60 metara, zatim je plesao i tresao se nekoliko minuta u zraku. Pilot Lothar Waiz je nekako uspio spustiti letjelicu, izjuriti iz nje, a ona se zavrtjela poput zvrka, okrenula naopako i razletjela u komadiće.

No izvori dalje navode, da je već krajem iste godine spreman bio "RFZ 2", s "Vril" pogonom i upravljanjem temeljenim na izbojima (impulsima) magnetskog polja. Promjer mu je bio 5 m. Pri letu se tvrde događao neobičan učinak. Letjelica bi poprimila zamagljen izgled i isijavala crvenu, narančastu, žutu, zelenu, bijelu, plavu ili ljubičastu boju, ovisno o stupnju pogona. Ova letjelica je fotografirana iznad Britanije i iznad Atlantika. Ipak, mogućnost upravljanja ovom letjelicom bila je ozbiljno ograničena, jer je mogla mijenjati smjer leta samo pod 90 i 45 stupnjeva.

Do kraja 1942. razvijen je "Vril-1-Jager", promjera 11,5 m, maksimalne brzine 12.000 km/h. Mogao je mijenjati smjer pod pravim kutom i pri toj brzini, bez gravitacijskog učinka na pilota. Izgrađeno je 17 primjeraka, neki za jednog, neki za dva pilota, sa staklenim kupolama. Razvoj je nastavljen sve do sloma Reicha, a kao zadnji model se spominje "Vril 11".


"Vril 7" u akciji

"Haunebu"

Jednakovremeno s razvojem letećih strojeva tipa "Vril", druga grupa pod vodstvom Hansa Kammler-a, radila je navodno na razvoju sličnih letjelica pod tajnim nazivom "Haunebu". Pogodna područja za ispitivanje ovih strojeva su pronađene u sjeverozapadnoj Njemačkoj koja je bila poznata i pod nazivom Hauneburg. Letjelicu koju su tamo ispitivali nazvali su jednostavno "H-gerat", što bi u prijevodu značilo "Sprava iz Hauneburga". Zbog sigurnosti preimenovali su je u još kraće ime, "Haunebu".

- "Haunebu 1"

Napravljena su navodno dva prototipa promjera 25 metara, koja su imala osam članova posade i mogla su postići brzinu od maksimalnih 4.800 km/h, ali samo na malim visinama. Kasnija poboljšanja su omogućila razvijanje brzina od maksimalnih 17.000 km/h, što zvuči zbilja nevjerojatno. Let je kažu mogao trajati do 18 sati, a kako bi letjelica mogla odoljeti ogromnim temperaturama koje nastaju pri takvim brzinama, tvrde da je osmišljen poseban zaštitni sloj nazvan "victalen" - tzv. smrznuti dim (eng. "Frozen Smoke"), koju su osmislili SS-ovski znanstvenici u 1930-ima. Rani modeli su također isprobavali i prilično veliki 60 milimetarski-ski top zvan "KSK" (Kraftstrahlkanone - vidi opis).

"Haunebu 1" je prema izvorima prvi puta poletio 1939. godine i odradio ukupno 52 probna leta. 1942. je napravljen novi model, nešto većeg promjera, 26 metara. Imao je 9 članova posade i mogao postići brzine od 6.000 – do teorijskih 21.000 km/h, te mogao letjeti 55 sati neprekidno. Oba su, kao i kasnije proizveden "Haunebu 2" imali toplinske zaštite od victalena i u razdoblju od 1943-1944. godine je kako tvrdr, napravljeno ukupno 106 probnih letova.


"Haunebu 1"

- "Haunebu 2"

Dolaskom 1944. godine navodno je ispitan usavršeni bojni model "Haunebu 2 Do-Stra" ("Dornier Stratospharen Flugzeug" - Dornierova stratosferska letjelica) koji je prema izvorima mogao letjeti u stratosferu, neki tvrde tvrde čak i do Mjeseca. Za pilote su napravljena posebna odijela - skafanderi.



"Haunebu 2"


Izgradnja postrojenja za proizvodnju
(lijevo disk tipa "Vril 6")

Napravljena su dva prototipa. Ovi divovski strojevi visoki nekoliko katova imali su posadu od 20 ljudi, te su  navodno mogli postići brzine iznad 21.000 km/h. SS je tvrde namjeravao izraditi postrojenja za serijsku proizvodnju u tvrtkama "Junkers" i "Dornier". Na kraju je odabrana tvrtka "Dornier", no kraj rata je kažu onemogućio serijsku proizvodnju. Uz to, nacističke glavešine navodno nisu bile sklone takvim letećim strojevima zbog problema sa nedostatno sigurnim nadzorom njihove vrlo jake pogonske sile, te zbog toga što su ti strojevi poradi poradi rečenog, bili opremljeni vrlo lakim naoružanjem i nisu kao klasični zrakoplovi bombarderi mogli mogli nositi značajnije količine bombi koje bi ispustili na cilj.



"Haunebu 2 Do-Stra"


Njemački pilot u skafanderu

- "Haunebu 3"

Napravljen je navodno i prototip od 71 metara u promjeru, nazvan "Haunebu 3". Navodi se da je ova letjelica s 32 člana posade, razvijala brzine do čak 40.000 km/h i mogla letjeti i po nekoliko tjedana.


"Haunebu 3" (izrez iz umjetničke slike na temu)

Razvijani su i planovi i za "Haunebu 4", ali prototip zbog ratnog poraza kažu da nikada nije napravljen.


"Haunebu 4" (crtež)

- "Andromeda"

Dalje izvori navode da je u razdoblju od 1942-1945. napravljena cijela serija prototipova elektro-magnetsko-gravitacijskih strojeva, a sve je to navodno kulminiralo izradom 139 m dugačke i 30 m visoke letjelice u obliku cigare nazvane "Andromeda". Pogon su kažu činila četiri "Thule-Tachyonator-a" i četiri "Schumann-ova levitator-a". "Andromeda" je po izvorima u sebi mogla nositi dvije "Vril 1" i jednu "Haunebu 2" letjelicu. Prototip su navodno po slomu Reicha preuzele SAD i nastavile razvoj.



"Andromeda" - shema

"Andromeda"
fotografija je navodno nastala nakon drugog svjetskog rata

- "Nacističko zvono - Nazi Bell"

Jednako tako, prema brojnim internetskim izvorima, nacistički znanstvenici su eksperimentirali i sa plazmom u rotirajućem magnetskom polju. Tvrde da je jedan takav poligon podignut kod Ludwigsdorfa u Prusiji, danas Poljska. Navodno se jedan takav stroj zbog oblika nalik zvonu nazvan "Nazi Bell", srušio 1965. godine nad pensilvanijskim šumama u SAD. Video o tom navodnom projektu je snimio i "History Channel".

Poligon za ispitivanje - Mucholapka kod
Ludwigsdorfa, istočna Prusija (danas Republika Poljska)


4. Nacistička postaja 211, "Neu Schwabenland"

Glavešine društava "Thule" i "Vril" su po jednima nakon vojnog sloma nacističke Njemačke, letjelicom "Haunebu 3" u ožujku 1945. preletjele na Antarktik, a po drugima otplovili u dvije najmodernije podmornice, u tamošnju njemačku postaju 211 koja je poznata i pod nazivom "Neu Berlin" i navodno se nalazi se na području poznatom kao "Zemlja kraljice Maud", a koju su Nijemci preimenovali u "Neu Schwabenland". Postaja je navodno građena u tajnosti 1942-1943. u podzemnim kavernama Muhlig-Hoffmann-ova gorja. Okružje pogodno za život u postaji su kažu osiguravali brojni geotermalni izvori. 1943. godine je admiral ratne mornarice Karl Doenitz izjavio da je njemačka podmornička flota ponosna što je uspjela za svog Fuhrera u drugom djelu svijeta sagraditi "Shangri La", neosvojivu utvrdu.


Neu Schwabenland - New Swabia

Osim toga, nacisti su navodno u svoju južno polarnu postaju, poslali i podmornice novijih tipova iz postaja u Norveškoj, Južnoj Africi i Latinskoj Americi. Nakon kraja rata je po saveznicima utvrđeno da u zarobljeništvu nedostaje određen broj podmornica, uključujući nekoliko najsuvremenijih, namijenjenih za dugotrajnu plovidbu oceanima tipa XXIII U–Boat (electroboat). Netom pred kraj rata, podmornice U-530 i U-977 su isplovile na otvoreno more s tajnim zadatkom.

U-530 se predala 10. 07. 1945. u luci Mar De Plata, a U-977 se predala 13. 11. 1945. uplovivši u luku Boston. U podmornicama je zatečena samo tzv. "golobrada" posada, dok tereta i štićenih osoba nije bilo. Iz teretnih listova se vidjelo da je između ostalog prevožen i uranov oksid za japanskog saveznika koji je kao i njemački nacisti, navodno radio na razvoju atomskog oružja. Kako iznose neki izvori, Nijemci, Japanci i Amerikanci su vodili utrku u tome tko će prvi izraditi i upotrijebiti atomsku bombu. Znamo da su u tome prvi uspjeli Amerikanci. Da slučajno nisu, tko zna tko bi danas vladao svijetom i koji bi jezik bio svjetski? Njemački, japanski, ili možda grobna tišina?

Razgovor sa članom posade podmornice U-977 na tu temu i priču o njemačkom atomskom reaktoru i o načinu na koji su saveznici uspjeli od Nijemaca preuzeti uran, objavljuje i National Geographic u dokumentarcu "Lov na Hitlerove znanstvenike" (Q 3491).



Podmornica U-530



Podmornica U-977

Nakon završetka rata, kažu da saveznici nisu uspjeli pronaći određeni broj njemačkih dužnosnika i znanstvenika. Većina ljudi koji su nestali, bili su znanstvenici, inženjeri i pripadnici SS–ovog znanstvenog odjela (Entwicklungsstelle 4). Zapadni saveznici su kao i Rusi, nastojali što više njemačkih znanstvenika preuzeti pod svoje okrilje. Operacija je imala kodni naziv "Paperclip" (spajalica). Najpoznatiji "ulov" među njima je bio Wernher von Braun (1912. - 1977.) koji je radio na raketama poznatim kao "V1" i "V2", a kasnije postao zaštitni znak NASA-e, poznatiji kao "otac" američke raketne tehnologije.

5. Akcija "High Jump" - rat nakon rata

Nakon svršetka drugog svjetskog rata, ratna mornarica SAD je 02. prosinca 1946. poduzela "istraživačku" misiju pod kodnim nazivom "High Jump" koja se je sastojala od trinaest ratnih brodova, dva nosača hidroaviona, jednog nosača aviona, dvanaest drugih aviona, šest helikoptera i 4.700 ljudi. Službeni razlog za pokretanje te misije je bila potreba izrade mapa obala Antarktika i u tu svrhu je tvrde napravljeno 70.000 fotografija iz zraka. Službeni cilj misije je bio istraživački, zanimljivo, baš u području tzv. "Neu Schwabenland"-a. Misijom je zapovijedao admiral Richard E. Byrd.

Kako istraživačke misije obično ne čini tolika vojna sila, ruski izvori u duhu gore iznijetog pretpostavljaju da je cilj misije bio neutralizirati njemačku koloniju i otkloniti opasnost koja je ona u budućnosti možebitno predstavljala za sile pobjednice u drugom svjetskom ratu.

Link na video koji su 2006. godine objavili Ruski izvori može se pronaći i pogledati na servisu "Youtube" (ključna riječ za potragu je "High Jump", a komentator govori na ruskom jeziku).

Ruski izvori iznose da je misija navodno otkrila područje koje je bilo prekriveno zelenilom i tzv. "Dugin grad" u kojem su živjeli gospodari Antarktika. Na internetu se može pronaći i navodno "izgubljeni" dnevnik admirala Richard E. Byrd-a koji navodi da se on sastao s njima, no ne opisuje se uzrok kasnijeg vojnog sukoba.

Iako je bilo planirano da misija "High Jump" traje šest mjeseci, skraćena je na osam tjedana, te je obustavljena krajem veljače 1947. Američka ratna flota se prema argentinskim i ruskim izvorima poražena odvukla kući pretrpjevši gubitke u borbi sa neprijateljskim podmornicama, kao i letećim diskovima koji su se kretali bešumno i nevjerojatnim brzinama.
 



Adm. Byrd i novinar Lee Van Atta 05.03.1947.

Lokalne južnoameričke novine su pisale o porazu američke flote. Prema novinama "El Mercurio" (preslika članka), Byrd je rekao izvjestitelju Lee Van Atta: "Bilo je neophodno da SAD poduzmu obrambene akcije protiv neprijateljskih letjelica koje su došle iz polarnih područja... i da će u slučaju novog rata Amerika biti napadnuta od strane lovaca koji mogu preletjeti od pola do pola nevjerojatnom brzinom..." Admiral Byrd je kasnije nakon povratka u SAD, proglašen duševno rastrojenim i smješten u jednu umobolnicu gdje je i dočekao kraj života.

Za vjerovati je da su porazom nacističke Njemačke 1945. godine, SAD (USA) i SSSR (CCCP) preuzele veći broj znanstvenika, te došle u posjed dijelova njihove tehnologije i najvjerojatnije nastavile s njenim ispitivanjem i razvojem. Rezultati tih istraživanja se navodno drže van dosega javnosti kojoj se pak prezentira samo ono što tim svjetskim silama odgovara. Neki od izvora iznose da su Njemačke zajednice na Antarktiku i Mjesecu politički napredovale i da su u dobrim odnosima sa svjetskim silama s kojima su podijelile većinu svoje tehnologije. Po njima Rusi i Amerikanci s njima usko surađuju. Zato je navodno američkim kapitalom današnja Njemačka uzdignuta iz pepela, a Antarktik proglašen međunarodnim i razvojačenim područjem.

6. Na kraju:

Meni je osobno teško povjerovati u ovu priču s vrlo jakim prizvukom znanstvene fantastike, no neke činjenice i dan danas golicaju maštu tzv. "teoretičara zavjera", ali i znanstvenika, a kad tome pridodamo i činjenicu da je društvo "Vril" neumorno tragalo za zamjenskim izvorima energije uslijed kroničnog nedostatka naftnih derivata i drugih fosilnih goriva od kojih je patilo Hitler-ovo carstvo, priča bi donekle mogla dobiti određeni smisao.

Jesu li u okružju u kojem su čelni ljudi politike i vojske čvrsto vjerovali u okultizam, nacistički znanstvenici stvarno mogli ovladati tehnologijama o kojima su ostali suvremenici mogli samo sanjati? Pretpostavimo da je to iako malo vjerojatno, istina, i da se njihovi potomci jednog dana pojave sa nadmoćnom tehnologijom i ostvare svoj cilj pokoravanja i vladanja cijelim svijetom, što bi svjetske sile u tom slučaju mogle, odnosno trebale poduzeti?

Prije svega, čudi me tako veliki broj internetskih stranica posvećen upravo toj temi, jer osobno ne držim vjerojatnim da su nacisti pred kraj rata uspjeli napraviti tako moćne letjelice koje se opisuju, no mogu prihvatiti mogućnost da su nešto u tom smislu pokušavali.

Na pisanje ovog članka naveo me isključivo neočekivano velik broj internetskih stranica koje obrađuju tu temu. Ne tvrdim da je bilo što od iznijetog istina. Radi se isključivo o priči kronološki složenoj temeljem onog što o toj temi donose mnogobrojne internetske stranice. U svakom slučaju, ma koliko iznijeto bilo (ne)vjerodostojno, tema mi je moram priznati, vrlo zanimljiva. Nadam se, ne samo meni.

@stro;-)

Ukoliko vas je tema zainteresirala, ovdje možete preuzeti knjigu Alana Bakera: "Nevidljivi orao" u PDF formatu, prevedenu na hrvatski i doznati nešto više.

 

 

galaksija
http://galaksija.blogger.ba
30/03/2010 19:41